Thinking book | Chapter 1 - Šta ćeš sad?
NOTE: Odlučila sam otvoriti novo poglavlje na ovome blogu. Budući da ime bloga Polishbook (u slobodnom prijevodu knjiga za dotjerivanje) sadrži u sebi riječ book (engleski - knjiga), ja sam ovaj mali kutak bloga nazvala Thinking book - knjigom za razmišljanje.
Znate onaj osjećaj kada završite određeno poglavlje u životu (osnovna škola, srednja škola, fakultet...) pa vas ljudi oko vas krenu ispitivati. Jedno od pitanja kod nas uvijek bude ono čuveno - I šta ćeš sad?
Već neko vrijeme sam željela neku promjenu na blogu. Malo sam razmišljala i tako pronašla kratki tekst koji sam napisala na polaganju mature iz hrvatskog jezika. Budući da sam htjela dodati nešto novo na blog i malo oživjeti stranicu, odlučila sam s vama podijeliti ovaj tekst i tako otvoriti novi dio ovog bloga. Volim povremeno napisati neki tekst (ovisno od inspiracije) pa se nadam da će vam se svidjeti ovaj mali "Thinking book".
Pitaju me gdje ću. Pitaju me što ću sa životom. Kažu da sam odrasla, već mi je devetnaest godina. Odrasla sam - kažu. Mama, tata, tetke, bake, rođaci. Uglavnom oni stariji od mene, pitaju me. Planiram li nastaviti ovdje, u svojoj Bosni i Hercegovini ili ću dalje, u svijet?
Moja Bosna i Hercegovina. Moja rodna zemlja i u njoj rodno mjesto. Zemlja puna prirodnih bogatstava i ljubavi. Da, ljubavi, ali i mržnje. Ljudi se u mojoj Bosni i Hercegovini više bave lošim stvarima i važnije je mrziti drugoga nego tražiti kompromis za ljepši život. Tužno, znam, ali istinito. Upravo zbog te mržnje prema drugome koja se u ljudima stvara poput lave u vulkanu koji samo što ne eksplodira, ljudi se otuđuju i traže bolje mjesto za život. Evo, na primjer, Njemačka je trenutno popularna. Znam da se tamo traže radnici, razumijem da će ljudi tamo možda bolje zaraditi. Vjerovatno hoće, ali ima li tamo ljubavi prema mjestu u kojem će se nalaziti, živjeti, stvarati obitelj i odgajati djecu?
Postoje tamo i ona okupljanja koja se organiziraju na njemačkim mjestima gdje je većina stanovništva Hrvati. Ljudi se sastanu i slave. "Naš narod" nešto slavi. Slušaju hrvatske pjesme, pjevaju i podsjete se odakle zapravo dolaze. U kojoj su zemlji odrasli, u kojoj su se zemlji izgradili. Ali na stranu to sad... Jer oni ipak ostanu tamo bez obzira na bilo kakva okupljanja. Ne vraćaju se kući.
Vjerovatno ste nekada imali priliku vidjeti staru majku o kojoj se brinu njena djeca. Vode je i pomažu joj jer ne može sama. Jedna stara majka je i ova vaša i naša Bosna i Herceovina. Tu ste odrasli, postali čovjek. Brinula se o vama. Zar nije sada vrijeme da uzvratite? Teško je ovdje, kažu? Zar nije bilo teško vašoj majci da ustaje svaku noć da vas nahrani? Utješi, ako plačete? Bosna i Hercegovina plače već više od dvadeset godina. Ima djecu koja ju ne vole. Ja želim biti dijete koje ju voli. Ja jesam dijete koje ju voli. Želim to ostati i zato ću se potruditi ostati tu. Potruditi ću se pomoći staroj, uplakanoj majci.
To je moj odgovor svima koji pitaju. Eto, odgovaram. Eto, ostajem.
Jer, znate šta? Postoji razlog zbog kojeg ste se rodili tu gdje jeste. Nemojte bježati. Nemojte prestati tražiti svrhu svoga postojanja samo zato jer vam se čini "teško". Koliko god se bježanje u nekom trenutnku činilo ispravnom odlukom, nije u redu. Vjerujte, nije.
Divan tekst :D I ja ostajemmm <3
OdgovoriIzbrišiHvala Asja :* I drago mi je <3
OdgovoriIzbriši